U Orahovici se, već sada daleke 1992. godine, igrao V. malonogometni turnir, tada pod nazivom „Pet + jedan, koji je odigran u organizaciji NK „Papuk“. Pozivu organizatora odazvalo se 20-tak ekipa s područja Orahovice, Slatine, Našica. Turnir je trajao svega 7 dana, a u velikom finalu sastali su se orahovački ORTRAN TIP-TOP i čačinački ČAD. Sjećam se kao danas, dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta. Cijeli Čačinci preselili su se u Orahovicu, stigli su i oni kojima je nogometna lopta strani predmet, no bila je bitna nazočnost i grlo. Tih godina rivalstvo između Orahovice i Čačinaca bilo je „duboko“ kao Bajkalsko jezero. Šega i Čos bili su napeti kao tregeri, jer sve je moralo u ponedjeljak biti čisto i uredno, kao da se ništa nije događalo, a na terenu pravi mali rat. Orahovački „prijevoznici“ pojačali su se prvoligaškim vedetama Ergovićem i Vukeljom, dok je u ČAD-u tekla samo čačinačka krv. Matešić, Zubak, Lokneri, Katić, S. i D. Tir, Samardžić, Anđelić, Krmpotić, odigrali su kao u transu, sve im je polazilo za nogom. Četiri puta Šegi u Čosu su se ledile žile, jer kada god su „susjedi“ zabili, decibeli su prelazili granicu normale, a zabili su 4 puta. Bila je to jedna od najboljih sportskih atmosfera u orahovačkom hramu dvoranskog sporta (ne smiju se zaboraviti košarkaški derbiji Orahovice i Mladosti, te prvi osvojeni turnir Duhova). Kada su suci (nismo sigurni tko je svirao finale, ali sudili su Darko Krmpotić, Branko Zeman, Zvonko Milobara i Pavo Ramić) označili kraj susreta, e tek onda su Šega i Čos čupali ono malo kose s glava. Šampanjac, gdje koja petarda, cipele na parketu, ma bilo je svega, ustvari bilo je nezaboravno….
Danas akteri ovog meča imaju pokoju sijedu više u kosi, supruge su ima po starom dobrom običaju iskuhale potkošulje i majice, jer postale su nekako uske, leđa su se pomalo zgrbila, no sjećanja na turnir i „kantu“ u Orahovici niti danas ne blijede:
- Kao da je jučer bilo, nisam spavao cijelu noć prije finala. Živio sam za taj jedan jedni meč. Sjećam se da sam noć proveo budan, adrenalin je bio toliko jak da nisam mogao oči sklopiti. Jedva sam čekao jutro. Finale smo odigrali u dahu, kao u transu. Iako se protivnik pojačao nije nas ništa moglo omesti, mi smo željeli naslov i to smo osvojili. Kada smo došli u Čačince, majko moja, kao da smo oslobodili čitav svijet. Nešto nedoživljeno – prisjetio se tih trenutaka Saša Tir, prvi „portir“ Čad-a, koji je kući ponio i titulu najboljeg vratara turnira.
Jedna od prvih violina ČAD-a bio je tada dvadesetogodišnji Juraj Matešić. Već tada je slovio kako momak pred kojim će se klanjati, no u nogometnoj karijeri, mišljenja smo, mogao je puno više. Tih godina za Jurom su djevojke ludjele, jer onako crn, sportski građen s nešto dužom kosom, ma svaka majka ga je za zeta željela. „Jure“, kako ga zovu svi na ovom svijetu, igrao je maestralan nogomet i danas se s ponosom sjeća prosinca 1992. godine:
- Ja sam predložio da se prijavimo na turnir, a Katić mi je odmah na to rekao da on ne ide ako ne mislimo biti prvi. Zubak se naravno domislio imena, pa su se mnogi pitali što znači slovo A, jer Č je logično, a pošto smo svi bili dobri prijatelji i družili se godinama D je isto bilo logično! A su tumačili dvojako, akademsko (pošto nas je većina bila na faksu ) i ono drugo značenje A nismo otkrivali. Okupili smo se, pitali Ivicu Perkovića da nam bude trener, skupili novce (bez sponzora), uplatili kotizaciju. Prvu smo utakmicu izgubili (od naših starijih Čačinčana), a potom sve redom, pa u finalu i Ortran, pobijedili ! To je bila baš slatka pobjeda, jer su za Ortran dovedeni igrači iz Belišća i Našica, ali mi smo odlučili osvojiti turnir pa smo tek na 4-0 za nas, prestali igrati presing. Sjećam se da je dvorana uvijek bila puna naših navijača. Bilo mi je posebno zanimljivo vidjeti ljude iz Čačinaca na tribini, koje nikad nisam vidio u Rupi na nekoj utakmici! Očito da smo imali ono nešto što je ljude privlačilo na naše utakmice u dvoranu! Na žalost, nakon našeg desetogodišnjeg nastupanja na turniru, nije se pojavila ekipa iz Čačinaca da to ponovi, ali hoće, siguran sam –prisjetio se tih dana danas poslovni čovjek Juraj Matešić.
Danas profesor u orahovačkoj Srednjoj školi Dragan Zubak, dok je bio aktivni nogometaš, volio je ići u kost. Kada je bio na parketu oko njega uvijek burno, kavga, naguravanja, ali zabijao je Dragan i ključne pogotke. Sjeća se s ponosom „profesor“ velikog čačinačkog slavlja u Orahovici:
- Sjećanje na vrijeme koje se udaljava. Bili smo mladi, brzi, sportski bezobrazni, poznavali smo se u dušu, znali smo raspored prostorija u kućama suigrača, bilo smo prijatelji, zajedno izlazili, pjevali i pili, igrali u Mladosti i voljeli istu. Danima i godinama smo „visjeli“ na školskom betonskom igralištu. U finalu nas je čekao Ortran pun dobrih lokalnih igrača pojačan s dva prvoligaška igrača (Ergović i Vukelja), “pojeli smo ih”. S tribina nas je pratilo “cijelo selo”. Uspjeh smo ponovili 1996. godine. Kažu da čovjek nije ono što je proživio, nego ono čega se sjeća – „sociološki“ je odgovorio profesor Zubak.
Ovo je naš mali doprinos tom događaju, eto čisto da se prisjetimo tih dana i vremena, jer neki akteri tog turnira, ali i samog finala, više nisu s nama. !!!!!!!
