Pustolov Zdenko Nađ iz Donje Pištane zaključio je projekte „Dva i tri kotača sreće“ :  Nadam se da ste bar malo kao i ja ponosi

Pitate se gdje je nestao Zdenko Nađ, pustolov iz Donje Pištane, čovjek koji je na svoja tri kotača, prošao „pola svijeta“?

Kao i mnogo puta do sada 33515 ima odgovor. Zdenko se povukao iz „sportskog života“ i trenutno kruh zarađuje van granica Lijepe naše. Put ga je odveo u Njemačku gdje se trenutno nalazi i u kojoj možda kuje nove pustolovne planove, iako je danas potpuno van toga, jer nedolazak u Teheran smatra svojim neuspjehom.

• Moram priznati kako s vremena na vrijeme još uvijek osjećam da žalim što nisam uspio stići do Teherana i što svoj projekt „Tri kotača sreće“ na neki način dolaskom do glavnog grada Irana nisam uspio okruniti. Na stranu taj neuspjeh, koji naposljetku ne smatram neuspjehom, iza mene su ipak mnoge divne uspomene, godine istraživanjima svijeta, kultura, gastronomija, ljudi, uz koje ruku pod ruku idu i istraživanja sebe, vlastitih granica, ideala, želja i ali često stavljanja istih na kušnju – počeo je ekskluzivnu priču samo za 33515 Zdenko Nađ.

Sedam godina „nemirnog duha“ nakupilo se e u „Zdeninim“ plućima:

• Nakupilo se u sedam godina mnogo, mnogo toga, najviše neopipljivo ali izuzetno važno, od novih životnih perspektiva do neobičnih prijateljstava. Smijeha, tuga, veselja, lekcija, razočaranja. Kako volim slikovito reći, bilo je svega kao na Turskom doručku. Ako niste još uvijek probali, nadam se da će vam život pružiti priliku za to, a nadam se da nije previše da vam poželim da do mjesta (ili zemlje?) gdje poslužuju isti stignete na biciklu. – priča Zdenko pa nastavlja:
• Upravo na tvoju inicijativu Tonino , odlučio sam da kroz nadolazeći tekst zaokružim godine na cesti i tu ladicu do daljnjega zatvorim, ili barem pritvorim. Bila mi je čast, ali i strast, užitak ali i izazov zvati se ležećim biciklistom. Tekst sam odlučio podijeliti na tehnički dio koji će sadržavati podatke i brojke, barem one koje sam zapamtio i koje smatram zanimljivima za podijeliti. Drugi dio teksta ne znam što će biti – kaže Zdenko i donosi:
• Posjetio sam 20 zemalja svijeta Italija, Austrija, Njemačka, Slovenija, Nizozemska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Češka, Slovačka, Makedonija, Bugarska, Turska, Grčka, Cipar, Gruzija, Armenija, Iran, Sjedinjene Američke Države (10 saveznih država: Kalifornija, Nevada, Utah, Colorado, Kansas, Michigan, Missouri, New York, Illinois, Indiana), Kanada. I Tursku Republiku sjeverni Cipar koja nije međunarodno priznata država pa ju ne svrstavam u prvu grupu. Prešao sam 18.000 kilometara, jer do zadnjeg projekta nisam vodio strogu evidenciju i to ovako: Projekt ‘’Na dva kotača’’ 2017 – od Donje Pištane do Amsterdama 1450 kilometara, Projekt tri kotača sreće SAD 2018 – od San Francisca do New Yorka 5600 kilometara, Projekt dva jezera 2020 – od Orahovačkog do Ohridskog 880 kilometara. Projekt solarni tricikl 2021 – od Orahovice do Dubrovnika 600 kilometara. Projekt tri kotača sreće 2022 – od Donje Pištane do Teherana 8400 kilometara.

Zdenko je donio još nekoliko zanimljivosti:

• Pogrešno skretanje: oko stotinjak kilometara, uopće nije loše.
• Najveći prijeđeni prijevoj: Monarch Pass, Colorado 3348 metara. Uspon koji je trajao 3 dana.
• Najteži izazov: Armenija, Utah, Colorado.
• Ne idite biciklom u Armeniju, ponavljam ne idite biciklom u Armeniju!
• Najdosadnija zemlja za voziti: Kansas/SAD. Samo kukuruz i soja. Bože, kad se sjetim.
• Najljepša zemlja za voziti: Hrvatska. Šalim se, grozno je voziti se po našoj zemlji ponajviše zbog nedostatka infrastrukture. Gruzija, Utah, Austrija, određeni dijelovi Turske i okupirani dio Cipra, osobito poluotok Karpas.
• Broj noćenja u šatoru: nemam točnu evidenciju, rekao bih više od 200 puta.
• Najniža zabilježena temperatura u šatoru: -10 stupnjeva celzija, na dionici prema Grčkoj, siječanj 2024. godine.
• Najviša zabilježena temperatura: 43 stupnja pod solarnim krovom na putu prema Dubrovniku 2021.godine .
• Najljepši gradovi: Istanbul, Chicago, Neijmegen, Erevan, Sivas. New York definitivno nije najljepši grad ali mi je baš poseban pa ga zbog toga stavljam u ovu kategoriju.
• Preživljene potencijalno opasne oluje pod ceradom i vedrim nebom: 3, od toga jedna pješčana u Nevadi i dvije na obali Mediterana u Turskoj. Bilo je čupavo, doslovno nekoliko sati drž- ne daj, ali bez većih oštećenja i srećom bez ozljeda.
• Probušeno guma: ne previše, živjele Schwalbe marathon gume! Ovo nije reklama, već oprema koja spada pod obavezno.
• Neostvarena želja: vidjeti i proći Japan biciklom. Možda, jednom, nekad. Pomisao na posjet Japanu još uvijek mi golica maštu.

Sve projekte Zdenko Nađ odradio je samostalno:

• Sve svoje projekte odvozio sam samostalno, samo projekt „Dva jezera“ odvozio sam u tandemu sa tada sedamnaestogodišnjim Markom Vargom. Osim u Iranu i pojedinim dijelovima Armenije, koji graniče s Azerbajđanom, nikada se niti u jednom kutku svijeta, gdje sam pedalirao, nisam osjećao ugroženo ili u opasnosti. Nikada nisam bio napadnut, nikada mi ništa osim jednih naočala nije zafalilo s tricikla koji nikada nije bio zaključan. Nikada nisam imao problema s divljim životinjama, iako sam se najviše bojao medvjeda za koje je postojala mogućnost da sretnem u Americi i Armeniji. Posljednji susret s divljim životinjama bio je u Turskoj gdje sam se sa svojim šatorom našao na putu krdu divljih, ali plašljivih svinja – kaže „Zdena“ pa još priča:
• Gdje god sam prolazio ljudi su me pozdravljali i zaustavljali, otvarali mi vrata svojih domova i sa mnom dijelili hranu i piće, ponajviše u Americi i Turskoj, koji su mi iz toga razloga, iako potpuno drugi svjetovi, izrazito slični (jednom prilikom se jedan dečko iz Turske uvrijedio kada sam povukao tu paralelu).

Novac u svim ovim pričama igrao je svoju ulogu, i bez njega  bi bilo teško, iako nije bio primaran:

• Na pitanje koliko sam potrošio na to sve ne mogu dati točan iznos ili brojku, ali ne bih rekao da su me sva putovanja zajedno s opremom koštala više od 12 tisuća eura. Amerika me izašla oko 3 i pol tisuće eura, na putu do Irana potrošio sam otprilike slično. Oprema uključujući tricikl također je bila oko 4 tisuće eura (torbe, šator, kuhala, kamere). Dio opreme i troškova pokrio sam uz pomoć prikupljenih sponzorstava (Azub, Turbo Commerce, destilerija Kostelac, poliklinika Nedić, ljekarne Plantak, turistička zajednica grada Slatine, Grad Orahovica) i mnogih donacija od obitelji, privatnih osoba i udruga iz grada, okolice i raznih dijelova svijeta. Bez pomoći i podrške obitelji i prijatelja, koju sam primao nikada ne bih postigao ovoliko i stigao ovako daleko. Svima koji ste bili dio ove priče od srca i do neba zahvaljujem, vozili ste sa mnom, uz mene. I nadam se da ste kao i ja barem malo ponosni. Hvala i vama i 33515 koji me je tako vjerno pratio – zaključio je Zdenko Nađ.

Ipak, vjerujemo da je ovo početak jedne nove priče, jer zemlja izlazećeg sunca, tako je daleko, a opet tako blizu.

„Zdena“ je sada u mirovini, ali znamo da u njemu čuči nemirni duh i da u dubini svoje duše sanja najbolji SUSHI na svijetu.

Sretno hrabri čovječe!!!!!