13 C
Orahovica
Četvrtak, 22 veljače, 2024
spot_img

Priča o jednom “KOŠU”

- Advertisement -

Dugo sam razmišljao kako odati počast JEDNOM KOŠU, košu, koji je Orahovici dao možda i najveće košarkaše u svojoj povijesti, košu koji će zauvijek ostati dio orahovačke sportske i ine povijesti, košu u parku Roberta Domanija.

U ovoj priči nećemo spominjati imena ljudi, jer……, povijest se ne može prepravljati, ustvari može, ali mi smo tu da ju sačuvamo od onih koji ju žele mijenjati…..

  • Tabla koja se nalazi i danas na drvetu je prvotna i nikada se nije mijenjala. Postavio ju je jedan gospodin čiji je sin bio veliki košarkaški talent. Sjećam se bilo je to prije 39 godina, negdje u proljeće. Točno je postavljena na propisanu visinu, no problem je bio obruč. Prvi obruč smo “maznuli” s Merkura s tamošnjeg košarkaškog igrališta. Po noći smo otišli po njega i već je ujutro “tata” imao zadatak ga postaviti. Kada smo se vratili iz škole, obruč je bio na svom mjestu, sve nakon toga je povijest – rekao je danas jedan od najsvestranijih sportaša koje je Orahovica ikada imala.

U samo nekoliko dana, a nakon postavljanja koša, podloga oko njega postala je najravnija podloga u gradu. Žilje od drveta, na kojem je stajala tabla, je izvađeno, poravnato, lišće uklonjeno, a intenzitet košarke bio je ubitačan. Igralo se od jutra do kasno navečer. Susjedni oko parka imali su često primjedbe, gledali su kako nauditi klincima, no pobijedio je sport.

  • Brzo smo mi prvi obruč “satrli”. Više nije bilo na Merkuru, pa smo drugog “spremili” iz stare sportske dvorane, koja je danas u privatnom vlasništvu. Međutim, nešto je nedostajalo, mrežica, jer prava su igrališta imala mrežice, tada ih nije bilo lako naći, no mi smo imali jednog gospodina ribara, koji nam je pleo mrežice. Na žalost pokojni je, ali je radio vrhunske mrežice. Brzo smo ih derali, jer lopta je danonoćno bila u rukama i nemilice smo je tjerali kroz mrežicu – kazao je sada već bivši stanovnik Orahovice, inače čovjek, koji je u toj svojoj lijevoj ruci imao neviđenu mirnoću poentiranja, fintu koju je bilo teško kopirati, jer tada je Dražen bio ikona, najveći košarkaš kojega je Europa ikada imala. Taj momak tada je imao 15-tak godina, i nitko Dražena u ovom kraju nije mogao “skinuti” kao on. Jezik, otvorena usta, pokret, šut, dribling, i sve to naučeno je na ovom kultnom sportskom mjestu, da i Cibona je tada željela vidjeti to čudo iz Orahovice, ali škola je ipak bila na prvom mjestu……

“Koš” je trajao i trajao, igralo se gotovo svaki dan, pa čak i po zimi:

  • Sjećam se da je snijega bilo poprilično, a naša glad za košarkom bila je enormna. Nije nam bio problem uzeti lopate i očistiti do “trice”. Naravno, da je bilo blata do koljena, no mogli smo igrati “Amerikanca”, šutirati trice. Mi smo jednostavno bili ovisni o tom mjestu, nije bilo dana da se nismo zaputili u park. Rađale se u se tamo i prve ljubavi, padali su prvi poljupci, gađali smo trice za Colu ili pivo kod “Miše”, ma bila su to sjajna vremena – nastavio je još uvijek aktivni orahovački sportaš.

Što je vrijeme više odmicalo, to je glad za KOŠEM bila sve manja, jer stigle su djevojke, obitelji, sinovi i kćeri, rat, Hrvatska…..

  • Znali smo pobjeći od obiteljskih obveza i zaigrati malo, no košarkaško društvo se prorijedilo. Životni putevi su se razišli, stigao je rat, Hrvatska je postala samostalna, košarka u Orahovici pala je u drugi plan. Kluba više nema, djeca više pažnje poklanjaju nogometu i rukometu, košaraka je nakon odlaska Dražena potonula. Ipak, ovaj KOŠ za mene i moje prijatelje je kultno mjesto, mjesto na kojem sam proveo lijepe trenutke svoga života – zaključio je on……

Tabla je i danas postojana, obruča nema, nestao je, možda kao i onaj s Merkura ili iz stare dvorane. Sjeta na stara vremena ipak ne blijedi.

PRIČA O JEDOM KOŠU možda neće imati svoj kraj s ovim tekstom, jer ovo kultno orahovačko sportsko mjesto, zaslužuje poseban pijetet. Na potezu su, ako žele, oni…..

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Povezani članci

Najnovije