Gdje su  i što rade danas, Ivan Tosino: U jednom trenutku u orahovačkom rukometnom klubu su igrala četiri para braće

Puno je obitelji u proteklih desetak godina otišlo iz Orahovice za boljim životom, jer kako kažu, od Orahovice nije ostalo ništa. Stalna politička previranja, sukobi, stagnacija razvoja, nemogućnost zapošljavanja, dovode do konačnih odluka o odlasku. Jedan takav odlazak zabilježen je i u rukometnoj obitelji Tosino. Tihomir, dugogodišnji kapetan RK Orahovica ostao je u svom gradu, tu je zasnovao obitelj, tu radi, dok je mlađi Ivan već nekoliko godina u „obećanoj“ Njemačkoj. Tamo radi ali i igra rukomet. U rubrici „Gdje su i što rade danas“ donosimo životnu priču Ivana Tosina:

• Prvi rukometni korak napravio sam s 9 godina kada me moj brat, koji je igrao rukomet za seniorsku ekipu Orahovice, poveo na prvi trening. U to vrijeme nije bilo mlađih selekcija mojih godina u klubu, pa sam godinu, dvije trenirao sa seniorima – koliko sam mogao, jer je razlika u fizičkom smislu naravno bila prevelika. Pošto sam bio najmlađi u ekipi, na treningu su me stariji dečki uveli i puno pokazivali početničke pokrete i osnove te su stvarno imali strpljenja za mene, iako sam bio dijete koje im je u principu samo smetalo . Kasnije se skupila mlađa selekcija gdje smo stupili u sistem natjecanja kroz manje turnire , ali ja sam nastavio i dalje trenirati i sa seniorima jer sam jednostavno zavolio rukomet. S 14 godina sam otišao u kadete RK Nexe-a gdje sam odradio jednu sezonu koja mi je jako pomogla u daljnjem rukometnomu razvijanju. Tamo se radilo i treniralo na jednom novom nivou koji je za Orahovicu u to vrijeme bio nemoguć, a u tih sam godinu dana stekao i puno poznanstva – s nekima se i dan danas sretnem na terenima po Njemačkoj – počeo je svoju priću Ivan, koji se prisjetio dana igranja u Orahovici:

• Najljepše sjećanje mi je kada je u jedno vrijeme u seniorskoj ekipi bilo 4 para braće – Tosinovi, Žagari, Cingeli i Hribari. Cijela jedna ekipa bila je sastavljena od 4 obitelji. Također, u sjećanju su mi su mi ostala druženja izvan rukometne dvorane. Imali smo jedno zajedništvo koje nisam nigdje drugdje nikada doživio. Budući da sam bio najmlađi, uvijek su me vukli sa sobom što je meni sa 16 godina bilo nezaboravno iskustvo.

Puno je igrača prošlo kroz Ivanovu karijeru:

• U početku se naša ekipa sastojala samo od domaćih igrača iz Orahovice i okolice. Kako je vrijeme odmicalo i mladi su otišli na fakultet, počeli su dolaziti dečki iz drugih mjesta, a najviše iz Ðurđenovca i Našica. Tu su se također razvila mnoga dobra prijateljstva koja i dan danas traju. Kao najboljeg, odnosno igrača sa kojim sam najviše volio igrati, naveo bih svog brata Tihomira. Žao mi je što sam mlad otišao iz Orahovice i nisam sa njim odigrao još koju sezonu, ili barem sudjelovao na njegovoj zadnjoj utakmici. No nema veze, imat ćemo prilike možda zajedno nastupiti nekada na veteranskom turniru.

Veliku ulogu u razvoju Ivana imali su naravno i njegovi treneri, a Ivanu su ostali u sjećanju  Goran, Zoran, Damba, drugi Goran, Hrvoje?

• Moj prvi trener s mojih 9 godina je bio Goran Andelfinger kojeg ne pamtim mnogo, ali svakako bilo je tu i par zanimljivih trenera kao Zoran Ugljanac “Zoki” koji je za mene trener kojeg nikada neću zaboraviti. Njegove ljetne pripreme, treninzi u dvorani prije i za početka sezone su mi toliko ostali u sjećanju i mislim da je on najviše zaslužan što sam psihički probio neke barijere za koje prije nisam znao da je to moguće. Vrijedi spomenuti i trenere Gorana Hribara, Damira Kneziċa “Dambu“ te Hrvoja Žuneca.

Ivan danas živi i radi u Njemačkoj. Daleko od Hrvatske i svoje Orahovice:

• Danas sam u Njemačkoj. Nakon završetka škole sam dobio ponudu da preko rukometa odem tamo gdje bi mi klub pomogao naći smještaj, posao i sve druge stvari, a uz to bih se bavio sportom koji toliko volim. Nisam puno razmišljao i prihvatio sam tu ponudu te sam bio siguran da ću se uz rukomet brže i lakše uklopiti u način života u Njemačkoj i nisam pogriješio niti u jednom trenutku. Trenutno se nalazim u zapadnoj Njemačkoj i igram rukomet u malome mjestu Knittlingenu koje se nalazi u 5. Njemačkoj ligi. Klub je financijski moćan i ima ambicije ići prema gore, ali se radi polako jer velike stvari se ne događaju preko noći. U klubu imamo igrače koji su igrali u 2. i 3. Bundesligi koji su se zbog obiteljskih obaveza morali odlučiti za niže lige,  što je odlično, jer uvijek možemo dobiti pokoji savjet kada ga trebamo. Puno ulažu u i dječje selekcije jer im je standard puno veći. Prošle godine sam upisao srednju njemačku školu – smjer električar i trenutno sam u drugome razredu. Na kraju mogu se zahvaliti što sam se kroz rukomet uspio u životu. Ima dosta razlike u odnosu na Hrvatsku. Drugačije je samo što ima više populacije i bolji su financijski uvjeti, pa s time ima više i ekipa. Primjerice, jedno selo veličine Orahovice ima u seniorskom rukometu od 2 do 3 ekipe plus jednu ekipu veterana, a mlađe uzraste imaju od 6. godine pa sve do juniora. Ljudi tu vole rukomet. To se vidi i na posjećenosti  utakmica gdje je svaka domaća utakmica praćena punom dvoranom. Ženski rukomet je jednako tako popraćen kao i muški.

Supruga Helena i Ivan žive mirnim obiteljskim životom:

• Živim sa suprugom Helenom u malom mjestu od 4 tisuće stanovnika, Gondelsheimu. Prošle godine sam se friško oženio. Planiramo u dogledno vrijeme i proširiti obitelj, ali idemo korak po korak. Ostatak moje obitelji je doma u Orahovici. Naravno, kući dolazim kada god mogu jer nema ljepšeg osjećaja nego kada se svi skupimo, sjednemo, popričamo i pojedemo naše slavonske specijalitete uz koju čašicu vina.

Sport u Orahovici na vrlo je niskim granama. Papuk je gotovo nestao, djece je sve manje, osim rukometa koji je sada perjanica orahovačkog sporta, sve ostalo je na jako klimavim nogama:

• Zahvaljujući Portalu 33515 mogu pratiti novosti u vezi sporta u mome gradu. Nažalost, slika nije dobra i zbog loših financijskih mogućnosti i nedostatka djece, sport propada. Nekako se treba pronaći način da se djeca, ljudi pa i politika aktiviraju kako bi se spasio sport. Znam da je to možda sada teška misija – ali moramo se pokrenuti kako bi se situacija promijenila i kako bi budućim naraštajima bilo bolje, jer djeca su budućnost i u njih se uvijek treba ulagati. Htio bih se zahvaliti tebi, jer ulažeš toliko svoga vremena i truda kako bi preko stranice 33515 prenio sva moguća događanja u našoj županiji. Lijepo je kada si tisuću kilometara daleko i onda možeš pročitati ili pogledati video o sportu u našem gradu i okolici. Stoga nastavi tako dalje jer mislim da si do sada zadobio jako puno fanova i čitatelja na tvome portalu. Veliki respekt za sve – zaključio je Ivan Tosino.

Mi na koncu možemo reći hvala od srca. Orahovica će zauvijek biti tvoj i vaš dom. Čekamo te!!!!!