Dugo smo ga lomili za priču, no uvijek je bilo isto, bit će, ne stignem, daj sutra ću…, no ovaj puta je pristao, sve je trajalo 6 dana, ali danas nam nije krivo…..
Bio je sinonim za čistu i dugu kosu, bio je to njegov forte, baš kao i Samsonu, ona mu je davala snagu, duga kosa, kratke hlače i „univerzalke“ i nitko ga nije mogao promašiti Domagoj Vuković „Domo“.
Zagriženi Orahovčanin već je dugo na „privremenom“ radu u Osijeku i sport danas promatra duplim očima. TV, portali, po koji „kibic“ kada mu to vrijeme dozvoli:
– Čitam i pratim što se događa u Orahovici ali u Hrvatskoj i to je moj sport danas. Nisam nešto aktivan i to me pomalo smeta. Ipak, u drugoj smo životnoj polovici, pa sport pomalo ide u drugi plan – počeo je svoju priču Vuković.
Prisjetio se „Domo“ svojih rukometnih i nogometnih početaka, ali i sudačkih eskapada:
– Počeo sam u Papuku tu sam se zadržao dugi niz godina, igrao sam neko vrijeme i u FEŠK-u. Položio sam i za suca, ali kratko je trajalo. U Papuku se sjećam da su me trenirali pokojni Vejić u pionirima, u juniorima Mato Koprivanac, dok su me u seniorima nogometu učili Stjepan Zavada, Zoran Mandić, Lušić, bilo ih je još ali tko će ih se sve sjetiti – rekao je Vuković, te progovorio o rukometu kojega je ipak više volio od nogometa:
– Uvijek mi je rukomet pod reflektorima na starom školskom bio draži od nogometa, čak mogu reći da mi je i mali nogomet na „školskom“ i u Doljanima bio draži od velikog nogometa. Željko Filipović mi je najviše usadio rukometnog znanja, u ono vrijeme bio je sjajan kao trener. Orahovica je imala super rukometaša, žao mi je što naših igrača danas nema više – priča Domo koji se sjetio zanimljivih imena s kojima je gotovo svakodnevno provodio svoje sportsko vrijeme:
– Najdraža mi je ipak bila ekipa sa „školskog“ Joka, Peđa, „kum“ Davor Perković. Ne bi bilo fer ne spomenuti tebe i „kuma“ Mužara jer smo živjeli za sport. Uh kada se sjetim rukometa odmah mi dolaze slike Ljupčeta Stojkovskog, Tomislava Mateka, Čkalje, Gorana Andelfingera, Buce, Barića, Franje Urbaneka, Bišćana, Igora, Mate, Neše, Ive Tajmera, „kuma“ Špalja, Igora Stojića, Bojana Gmajničkog – u dahu je izgovorio Domo pa dodao i ovo:
– Zaboravio sam spomenuti nezaboravni basket opet s Jokom, Turkovićem, Zorislavom, Mirom Šebetićem i drugima.
Domagoj je danas miran obiteljski čovjek, radi i živi u gradu na Dravi, no na utakmice Osijeka ne ide često:
– Do Olimpije mi je 100 metara pa ponekad odem malo baciti oko. Na Osijeku nisam bio godinama. Živim mirnim obiteljskim životom, supruga Dominika i kćeri Petra i Paula moj su centar svijeta. Pozdravljam sve u mojoj Orahovici i hvala što ste me se sjetili – zaključio je svoju priču Domagoj Vuković „veličanstveni čupavac“, čovjek kojem je sport bio više od života. Sretno „Domo“. !!!!!
