Postoje porazi koji bole, postoje i oni nakon kojih trener može biti ponosan na svoju momčad, a postoje i utakmice nakon kojih se čovjek jednostavno mora zapitati, što mi zapravo želimo postići dječjim nogometom? Posebno kada govorimo o najmlađima, kategorijama U-7 i U-9.
Djeca u toj dobi tek uče što znači stati na teren, što znači dodati loptu, poslušati trenera, pomoći suigraču, izgubiti utakmicu i ponovno doći na trening, a onda dođe utakmica u kojoj se od prve minute ne pita kako će djeca igrati, učiti i uživati, nego koliko će golova završiti u mreži. Igra se do posljednje sekunde, pritišće se protivnika i kada je utakmica već odavno riješena, traži se još pogodak, pa još jedan, pa još jedan, jer možda je važno što će pisati na semaforu, možda je važna gol-razlika, možda će netko zbog toga biti posebno zadovoljan.
Ali je li to doista pobjeda?
Na nedavnom plenumu klubova mlađih dobnih kategorija ŽNS VPŽ upravo se razgovaralo o tome kako s djece, roditelja i klubova treba skinuti stigmu rezultata, kako rezultat ne smije biti važniji od razvoja djeteta, kako se moramo vratiti kvalitetnom radu i odnosu prema mladim igračima. I to nije samo lijepa rečenica koju ćemo izgovoriti na sastanku, to mora biti naš odnos prema djeci na terenu.
Naravno da svatko želi pobijediti, naravno da trener želi da njegova momčad bude bolja, naravno da se nogomet igra kako bi se postigao pogodak više od protivnika, nitko ne bježi od toga, ali postoji razlika između pobijediti utakmicu i pokušati poniziti protivnika, posebno kada su s druge strane djeca od šest, sedam, osam ili devet godina.
Što smo dobili ako smo pobijedili s dvadeset razlike umjesto s deset ili pet ? Što je dijete s druge strane naučilo ako mu tijekom cijele utakmice nismo dopustili ni trenutak predaha? Hoće li zbog toga sutra biti bolji nogometaš? I još važnije, kako se nakon takve utakmice osjeća dijete koje je primilo sve te pogotke? Možda ćemo mi odrasli zaboraviti rezultat već za nekoliko dana, djeca možda neće.
Nitko ne bježi od poraza, ne skriva rezultate i ne traži opravdanja, ali nećemo djecu učiti da vrijede onoliko koliko piše na semaforu, jer dijete koje danas izgubi s velikom razlikom možda će za nekoliko godina biti odličan nogometaš, možda neće, ali puno je važnije da i nakon teškog poraza želi ponovno doći na trening, da želi ponovno obući dres, da želi ponovno uzeti loptu, da se želi ponovno igrati.
To je pobjeda dječjeg nogometa, ne gol-razlika, ne statistika, ne tablica.
Dijete.
I možda je upravo vrijeme da se mi odrasli malo više toga sjetimo.
