Postoje večeri koje se ne mogu opisati brojkama, one se ne mjere minutama, pjesmama ni pljeskom, mjere se emocijama. Upravo takva bila je sinoćnja večer u Veloj Luci.
Prema službenim procjenama, više od 30.000 ljudi ispunilo je Velu Luku kako bi, osam godina nakon njegova odlaska, još jednom zapjevalo za Olivera Dragojevića. Stiglo se iz svih krajeva Hrvatske, ali i iz brojnih zemalja svijeta. Stiglo se zbog čovjeka čiji glas nikada nije utihnuo.
More ispred pontonske pozornice bilo je jednako veličanstveno kao i kopno. Stotine brodova, obasjanih svjetlima, mirno su plutale u luci, kao da i one žele biti dio ove priče. S mora i s kopna odzvanjali su isti stihovi, isti refreni i iste emocije, kada je tisuće ljudi zapjevalo u jedan glas, činilo se kao da cijela Vela Luka diše istim plućima.
Na pozornici su se izmjenjivali vrhunski hrvatski glazbenici, ali zvijezda večeri ponovno je bio Oliver. U svakom stihu, svakom pogledu prema nebu i svakoj suzi koja je potekla niz lice publike osjećala se njegova prisutnost, nije ga bilo na pozornici, ali bio je posvuda.
Teško je riječima opisati trenutke kada desetci tisuća ljudi pjevaju “Cesaricu”, “Moj lipi anđele” “Moj galebe” ili “Vjeruj u ljubav”. To nisu samo pjesme, to su uspomene, zagrljaji, mladost, ljubavi i životi pretočeni u glazbu. Zato su mnoge oči sinoć bile pune suza, ali to nisu bile suze tuge, to su bile suze zahvalnosti što smo imali privilegiju živjeti u vremenu Olivera Dragojevića.
Manifestacija Trag u beskraju još je jednom pokazala da postoje ljudi koji nikada ne odlaze, njihovo tijelo možda više nije među nama, ali njihov glas ostaje živjeti u svakome tko zapjeva njihove stihove.
A onda su se svjetla polako ugasila, brodovi su jedan po jedan napuštali velolušku valu, ljudi su u tišini odlazili svojim kućama, noseći u srcu još jednu večer koju će pamtiti cijeli život, na rivi je ponovno zavladala tišina, ali samo na trenutak, jer već u nečijem automobilu krenula je Oliverova pjesma, netko ju je zapjevao na povratku kući, netko pustio na radiju, a netko je jednostavno šutio, dok su mu stihovi odzvanjali u mislima. I tada shvatiš…
Oliver nije živio samo na pozornici, živio je u prvim ljubavima, obiteljskim okupljanjima, ljetnim večerima uz more, slavonskim ravnicama, dalmatinskim kalama, u svakom zagrljaju i svakoj uspomeni koju njegove pjesme bude, zato Vela Luka ne organizira samo koncert, Vela Luka jednom godišnje otvara srce, a u to srce uđe cijela Hrvatska.
I dok je bilo posljednjeg pljeska, posljednjeg stiha i posljednje svijeće koja je obasjavala valu, bilo je jasno da postoje ljudi čiji odlazak nikada nije kraj, jer neke ljude smrt ne može pobijediti, dok god ih ljudi pjevaju, dok god ih vole, dok god se zbog njih okuplja trideset tisuća duša na jednom mjestu. Oliver Dragojević neće biti zaboravljen, ne zato što je bio najveći, nego zato što je bio naš.
Jer Oliver nije bio samo pjevač, bio je dio naših života i zato njegov trag neće nestati, nikada.
On će, baš kao i njegove pjesme, ostati… u beskraju.
Portal 33515 imao je čast biti među akreditiranim medijima i izbliza svjedočiti večeri koja će se dugo pamtiti.
