Nastavljamo s rubrikom “Gdje su i što rade danas”. Donosimo još jednu životnu zanimljivu priču. Pročitajte
Omiljeni lik u svlačionici, zahvalan na terenu, voljeli su ga svi i igrači i treneri, jer „Brus“ je uvijek odrađivao ono što mu je rečeno u svlačionici i baš zato su ga cijenili. Nogometni put, danas 38-godišnji Dejan Brusač počeo je u orahovačkom Papuku u kojem je ostao sve do polaska u srednju školu:
- Nakon što sam odradio Papuk i bezbroj nogometnih selekcija, put me je odveo u Koprivnicu u Slaven Belupo gdje sam odradio kadetski i juniorski staž! Pred sam prelazak u seniorski nogomet klub je odlučio nas nekolicinu poslati na posudbu u jedan trećeligaški klub, no na moju inicijativu ja sam se odlučio vratiti u svoju rodnu Orahovicu jer se i NK Papuk tada natjecao u 3 HNL. Na moju nesreću tada sam zadobio ozljedu koljena koja me dosta izbacila iz tračnica i nakon nekoliko operacija sam se vratio na teren tek nakon godinu dana! Nakon oporavka su se izmjenjivale sezone u Papuku i Slatini da bih na koncu otišao u županijskog prvoligaša, Munju iz Velikog Rastovca, gdje sam i završio igračku karijeru – počeo je svoju nogometno – životnu priču Dejan Brusač.
U sjećanje svakog nogometaša urežu se lijepi, ali i oni manje lijepi trenuci:
- Pamtim svakog svog trenera, svaku pobjedu, pamtim nekoliko utakmica s „Pranjom“. Čitam da se u Orahovici priprema spektakl i bravo za sve. Pamtim pobjedu nad Dinamom u Zagrebu kao junior Slavena. Pamtim pogotke u Prvoj kadetskoj nogometnoj ligi, naravno tu su i porazi, te na kraju i ta ozljeda koljena koja je učinila svoje – prisjeća se Brusač.
Odigrao je Dejan hrpu sjajnih utakmica, no izdvojio je nekoliko:
- Utakmica je puno ali nekako se sjećam utakmice (mislim da je to bila Danijelova oproštajna od Papuka) kad je došla Mladost 127, tada prvoligaš, pobijedila nas je jedva u Orahovici s 1:0. Pogodak iz kaznenog udarca, ako se ne varam, postigao je Fištrović, koji je tada bio strašan igrač. Na žalost jako rano je preminuo! Ta pobjeda nad Dinamom, s Munjom izbacivanje Pitomače iz Kupa 3:0, koja je tada bila 2 ranga više od nas. To su trenuci koje nikada neću zaboraviti.
Najvažniju ulogu u odrastanju svakog nogometaša igraju treneri, oni su im u većini slučajeva i mama i tata, jer možda i više vremena povredu s njima nego sa svojim roditeljima, barem u klubovima u kojima se svakodnevno treniralo:
- Bilo ih je stvarno puno, no i mene je počeo trenirati Josip Adamec (gledao sam video razgovor kojeg ste vodili i baš sam sretan), koji me naučio zapravo nogometnu abecedu. Sjećam se i ovih dana često spominjanog Lukačevića, nisam dugo trenirao s njim ali čim ga se sjećam mora da je imao ono nešto. Nikako ne smijem zaboraviti pokojnog Ivu Kirša, koji mi je bio više od trenera i koji je ostavio poseban trag na mene. Ne zaboravljam i veliku suradnju mene i Zorana Mandića, koji radi odličan posao s Papukom, a na koncu bi spomenuo i velikog stručnjaka Rudiku Vidu, koji me vodio na samom kraju moje karijere i koji ima nogomet u malom prstu. Ne smijem zaboraviti niti pokojnog Roberta Đurinu, koji mi je u Velikom Rastovcu dao kapetansku traku. Veliki grijeh bi napravio kada ne bi u ovoj priči spomenuo i svoje roditelje kojima se zahvaljujem za sve ono što su mi davali – kaže „Brus“.
Tijekom karijere Brusač je igrao s puno sjajnih igrača, no:
- Igrao sam stvarno s fantastičnim igračima, neki su uspjeli, neki na žalost ne! Sad opet moram spomenuti Pranjića i Buljana, no o njima sve znamo. Također, ne zaboravljam Jambrušića, koji je igrao seniorsku 1 Ligu, Igora Gala koji je bio sezonu u Hajduku, a posebnu kemiju sam imao sa Želimirom Mesnjakom, danas pomoćnikom Zorana Zekića u Slaven Belupu. To su igrači koje nikada neću zaboraviti – napominje Brusač.
Dejan Brusač danas je miran obiteljski čovjek, koji kruh zarađuje u Njemačkoj, radeću u struci u jednom privatnom poduzeću:
- Pa mogu reći da mi je žao što kad sam došao u zemlju, u kojoj danas živim, nisam išao putem koji najviše volim, putem sporta tj. nogometa, nego sam trčao za poslom. Zaposlen sam u struci u jednoj Njemačkoj firmi, suprug sam (supruga Martina) i ponosni otac dječaka od 15 mjeseci (sin Andrea-Luca). Svaki slobodni trenutak koristim za gledanje nogometa ili sporta uopće, naime 10 minuta udaljen sam od stadiona koji je postao domaći teren bivšem „Legi“ Belji, tu je sada i Čolina te još jedan fantastični mladi reprezentativac s kojim sam se imao čast i osobno upoznati, Franjo Ivanović – pomalo zaključuje svoju priču Brusač, pa dodaje:
- Pratim sve oko oproštaja Pranjića i ako ikako bude moguće probat ću i sam doći, a ono što me dojmilo je da sva prikupljena sredstva idu bolesnom Petru. Svaka čast svima. Hvala vam što ste me se sjetili. Samo naprijed s portalom, nama sportašima to puno znači, pozdravljam sve u Orahovici i oko nje. Sretno svima – zaključio je Dejan Brusač.
Krasna priča jednog sjajnog momka, koji je u nogometu puno toga ostvario, ali mišljenja smo da je bilo malo više sreće da bi se i o „Brusu“ pričalo i dalje u superlativima !!!!
