Loše sam sanjao, ali to zasigurno neće utjecati na naš uspjeh u subotnjoj borbi za broncu na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Dohi. Možda je to zbog nedostatka nekakvih finih pića (pivo rijetko pijem, bez dvotaktola – posebno) ili zbog nekih trećih razloga, ali predosjećam da je prvenstvu kraj. U Kataru, a ne u Katru, to sad zna i baka Kata iz Čemernice jer živi u državi u kojoj imamo zavode za sve pa i cijenjeni Hrvatski zavod za jezik i jezikoslovlje koji propisuje kako što trebamo pisati i izgovarati da, kojim slučajem, ne skrenemo s puta! Mašala! U tom istom Kataru, još uvijek ima mjesta koji namjeravaju podići kredit ili iz slamarice izvaditi desetke tisuće kuna (ma te kune, što će mi, euri će uskoro!), a kako čujem, ima i karata koje se prodaju po simboličnim cijenama od približno pet tisuća kuna za najjeftinija mjesta pa do astronomskih cijena prve redove koji su obično rezervirani za simpatizere HNS-a ili su kumstvima ili rodbinski povezani s nekim iz te krovne ustanove hrvatskog nogometa. Oni karte vjerojatno dobiju ili plate neku simboličnu cijenu. Uglavnom, ti koji utakmicu prate ispod loža i blizu su nogometašima, znate, fine su guze, važni ljudi i netko i nešto. Ostala raja kupuje jeftinije ulaznice i smješteni su malo dalje od prvih redova, ali opet im pogled nije sužen i ništa manje ne vole svoju reprezentaciju koja unatoč porazu u srazu s Argentinom, ipak visoko kotira i izrazito je cijenjena. Na tim dobrim mjestima, osim popularne navijačice Ivane K. zbog čijih svetih sličica u nekim državama svijeta dolazi i do nesuglasica u nestabilnim brakovima, vidio sam razne pjevačice (Lidiju Bačić, Ceciliju i Terezu nisam vidio) i operne pjevače, ministre, predsjednike, premijere i bivše predsjednice bez supruga. Kad svi oni mogu u Dohu, zašto ne biste mogli i vi? Danas ću malo o tome kako sami možete do Dohe i puno jeftinije nego preke turističke agencije. Kompanija Wizz Air ima zanimljivu liniju do Abu Dhabija u Emiratima, a njihovi zrakoplovi lete i iz našeg okruženja, npr. iz Budimpešte, Sarajeva ili Beča. Let traje nešto više od pet sati, a kad dođete u Abu Dhabi, mogli biste presjesti na drugi let za Dohu (karte se mogu pronaći za nešto više od stotinjak eura). Tako biste u jednom smjeru do Katara mogli otputovati za tisuću kuna, a nazad bi to možda moglo za dvije tisuće jer su nešto skuplje aerodromske pristojbe. Iz Abu Dhabija možete i automobilom preko granice, ali to samo u slučaju ukoliko putuje vaše cijelo društvo pa razumno dijelite troškove. Naravno, jednostavnije je charter letom iz Zagreba ili Splita, a karte se navodno prodaju kao halva. Kako je utakmica u subotu, još uvijek imate vremena biti na povijesnoj utakmici. Nemojte me držati za riječ oko cijena aviokarata jer se one mogu promijeniti svake sekunde, to nisu klompe na sniženju ili pregača s pejsažem piramida kod Visokog jer ti egzotični komadi obuće i odjeće za vrijeme sniženja isto koštaju – baš kao i kotlići za čobanac! Razumijemo se!
Hrana u restoranima u središtu grada je prilično skupa, ali mogu se naći mjesta u kojima je bagatela. Tako npr. nejestive pizze stoje oko stotinjak kuna, ali doista slasni kebab upola manje. O piću sam već nekoliko puta lamentirao pa ću to preskočiti, ali ako ste ljubitelj suvenira i strastvena ljubiteljica brisanja prašine s njih, onda svakako treba skočiti do Souq Waqifa, neopisive tržnice na kojoj možete kupiti i moguće i nemoguće, od velikih raznobojnih drvenih suvenira asimetričnih oblika (možda vam treba praktični ukras za natkasli u spavaćoj sobi) odjeće te hrane, začina i tradicionalnih slatkiša. A koliko je novca potrebno? Pa nikada nije dosta, ali najveći izdatak dnevnog proračuna ide na smještaj. Ispod tisuću eura za noćenje, teško ga je pronaći, osim ukoliko ga želite s nekim dijeliti pa možete rezervirati i sobu u nekoj vili ili stanu, a za budžet opciju – hostel (oko pedesetak dolara dnevno). Troškovi će biti manji jer ostajete tek dva, tri dana. Za one koji ne razmišljaju o Kataru, gledanje utakmica na nacionalnoj dalekovidnici u HD kvaliteti dok vani plešu pahuljice – nema cijenu! Pa roštiljanje tek svježe spremljenih domaćih kobasica, ah… Nije da me hvata neka čežnja za domovinom, ali kad odrastete na masti, čvarcima i domaćem kruhu, nije baš lako živjeti bez prasetine, nekoliko kapljica graševine i normalnih vagona u vlakovima u kojima ih ne dijele na muške i ženske. Kada bio ovdje ušao u vagon namijenjen pripadnicama nježnijeg i uglavnom ljepšeg spola, tko zna kako bi reagirale! Za vrijeme ove nogometne rapsodije, malo su olabavili sa zakonima. Čak sam vidio i duboke poljupce na ulici, ali obično na kraju – ljubav sve pobjeđuje! Zato se idem ljubiti…
Slobodan Kadić
