Gdje je i što danas radi Tomislav Brož

Nastavljamo s potragama za bivšim sportašima, koji su na bilo koji način ostavili traga u orahovačkom sportu, ali i klubovima i zemljama gdje su igrali. Jedan takav je zasigurno i Tomislav Brož, 45-godišnji Dolčanin, jedan od najboljih orahovačkih rukometaša u povijesti. Imao sam tu privilegiju pratiti njegovu karijeru od prvog do zadnje dana, sve njegove uspone i padove, svaku njegovu donaciju, poklonjenu loptu, razgovore i intervjue.
– Čitam i pratim tvoju stranicu i svaku pohvalu ti upućujem. Lijepo se prisjetiti svih tih momaka, rezultata. Kratko, jasno i sažeto. Super, Samo naprijed – rekao je u vodu za Sport 33 515 Tomislav Brož.
Karijeru je započeo u Orahovici, a potom ga je put odveo u Medveščak, te Rumunjsku, Italiju, Island , UAE, Arabiju, Sloveniju, Grčku, Austriju, Njemačku:
– Iz Dolaca, moga sela, na koje sam ponosan, i moje Orahovice, život me vodio po cijelom svijetu. Upoznao sam puno fantastičnih ljudi, igrača, kultura i jezika. Sretan sam što mi je rukomet u životu dao – rekao je svom „priki“, kako me od milja zvao, ovaj stasiti ljevoruki orahovački rukometaš.
Pripremajući se za ovaj tekst, našao sam i ovaj gotovo nevjerojatan podatak:
Hrvatski izbornik Lino Červar, je na pripreme za Olimpijske igre u Ateni 2004.godine pozvao ove igrače: vratari: Vladimir Šola, Venio Losert i Valter Matošević, lijeva krila: Nikša Kaleb i Goran Šprem, desna krila: Mirza Džomba i Vedran Zrnić, kružni napadači: Igor Vori, Patrik Ćavar i Matija Štritof, vanjski igrači: Tonči Valčić, Blaženko Lacković, Davor Dominiković, Ivica Obrvan, Drago Vuković, Ivano Balić, Slavko Goluža, Denis Špoljarić, Petar Metličić, Igor Kos i Tomislav Brož.[1] Od planiranih na popisu nije bio Renato Sulić. U pričuvi su bili: Mario Kelentrić, Ivan Vukas, Zoran Jeftić, Krešimir Ivanković, Franjo Lelić, Ivan Pongračić, Boris Lisica i Nikola Blažičko.]
– Prošao sam kompletne pripreme, bio sam s ovim momcima do zadnjeg dana, no ipak nisam otišao u Atenu. Bio je to zenit moje karijere. Često se sjetim svih tih momaka, bez lažne skromnosti to je hrvatski dream team, a ja sam bio dio te priče, bar na pripremama, neponovljivo – rekao je Brož i spomenuo dva imena:
– Josip Ćos Milković za mene je najbolji trener s kojim sam radio. Naučio me puno, dugujem mu mnogo toga. Červar je bio rođeni pobjednik, on je gazio do svog cilja. Od igrača pamtim sve ove naše velemajstore, ali za mene je pokojni Iztok Puc bio No1. Neka mu je laka zemlja – rekao je Brož te dodao:
– Veliku zahvalu dugujem i mom profesoru Goranu Hribaru koji je u školi vidio jednog visokog ljevorukog smotu. Bio je u pravu. Hvala profesore od srca.
Danas Tomislav živi mirnim obiteljskim životom. Živi i radi u Zagrebu, daleko je od rukometa:
– Radim u jednoj firmi u kojoj je atmosfera pozitivna i jako sam zadovoljan. Zbog rukometa sam nešto kasnije zasnovao obitelj, no za prave stvari nikada nije kasno. Živim s dvije moje kraljice, suprugom Anitom i kćerkom Magdalenom. U budućnosti se vidim van Hrvatske, kada mi kćerka malo poraste, ali ne da ona trenira i igra rukomet, već želim da odrasta u jednom normalnom društvu. Rukomet mi je puno dao, i možda jednog dana ponovo budem dio tog krasnog života. Htio sam nešto učiniti i u svojoj Orahovici, ali to nije priča za ovu stranicu, neki će se prepoznati. Hvala što si me se sjetio – zaključio je za Sport 33515 Tomislav Brož.