Ivica Perković, po vokaciji Orahovčanin, istinski domoljub, dugogodišnji predsjednik zagrebačkog nogometnog prvoligaša Hrvatskog dragovoljca, danas sa suprugom živi mirnim umirovljeničkim životom u Gorskom kotaru, daleko od nogometa i vreve zagrebačkog asfalta.
Inače, Perković je dragovoljac Domovinskog rata, pripadnik legendarnih Tigrova. Tijekom borbe za Domovinu, Perković je više puta ranjavan, a tijekom zadnjeg ranjavanja (91.godine) na Novaljskom ratištu, veliku ulogu u spašavanju imali kolege Tigrovi, koji su ga spasili iz četničkog okruženja.
Ipak, njegovo „treće dijete“ kako zove HD, još uvijek mu je u mislima, duboko urezan u srce i dušu:
-To je moje treće dijete, i ja bez HD ne mogu zamisliti dan. Često u dugim šetnjama Gorskim kotarom, razmišljam što sam sve dao tom klubu. Kada bi moji najmiliji znali koliko sam svog vremena i novca odvojio za voljeni klub, ostali bi šokirani, no ja ga volim i voljet ću ga dok dišem. Danas klub vodi čovjek koji je 90-tih otišao u Njemačku i to me strašno čini nesretnim – započeo je priču za Sport 33515 Ivica Perković.
Danas Dragovoljac tavori na dnu Prve HNL, daleko od zone spasa, iako do kraja natjecanja ima još jako puno:
– Veliki je to zaostatak za Istrom, Slavenom, Šibenikom, teško će Mladina to moći stići. Bojim se jako za moj klub – rekao je Perković, udahnuvši duboko pa nastavivši:
– Maknuo sam se kako b i dao priliku mlađima, sposobnijima, ljudima željnim dokazivanja, borbe, da pokušaju Dragovoljac podići na veću razinu, ali sam se grdo prevario i razočarao. Danas sam jako tužan čovjek. Bojim se i slutim najgore. Ne daj Bože da doživimo sudbinu Suhopolja, Marsonije , Zagreba, Splita, Varteksa. Ja se mogu sada poslužiti Isusovom izrekom „Oprosti im Bože jer ne znaju što čine „ – priča nam pomalo sjetno Perković.
Nije htio Perković ulaziti u genezu problema, jer kako kaže HD je klub koji ima svoje ime i prezime:
– Zajedno s velikim Stjepanom Spajićem, stvarao sam taj klub. Krenuli smo od ničega, polako gradili temelje, dovodili smo odlične igrače, razvijali omladinski pogon, i sve tako do Prve lige. Bili smo ponosni na sve ono što smo zajedno učinili. Puno hrvatskih branitelja ali i običnih ljudi poistovjećivalo se s klubom. Nakon što je „Rođo“ umro, sve je to ostalo na meni. Plovio sam kako sam znao i umio. Puno je više bilo dobrih stvari nego loših. Novce sam stvarao kako sam znao i umio. Puno je više bilo dobrih stvari nego loših. Novce sam stvarao kako sam znao i umio, samo da bi igrači i struka bili zadovoljni, danas to više nije tako. Sada kada živim umirovljeničke dane, imam puno vremena za analizu odrađenog i ne vidim gdje sam toliko griješio. Jesam, kada sam odlučio prepustiti drugima – kaže Perković i zaključuje:
– Svi znaju gdje sam i s kolikom sam žarom radio. Nisam na kraju svijeta i ako me se netko ponovo sjeti, moram prvo s obitelji vidjeti koliko su oni za da ponovo krenem raditi za HD. Zasigurno ne bih bio imun na poziv iz Sigeta, ali bojim se da je moje vrijeme prošlo – završio je za Sport 33515 bivši predsjednik HD, a danas zasluženi umirovljenik Ivica Perković.
